Tokom demonstracija u Sarajevu 06.02.2014. godine, oštećena je zgrada Predsjedništva BiH. Naročito veliku štetu pretrpio je Arhiv BiH, koji se tu nalazi od svog osnivanja 1947. godine. Polupani su prozori na kancelarijama i uništen je inventar koji se koristi za svakodnevni rad. Prava tragedija je nastala kada je zapaljen Depo 1, prostorija u kojoj se čuva najstarija i najvažnija arhivska građa – od otomanskog perioda do kraja Drugog svjetskog rata. Tu se čuvala Zbirka poklona i otkupa, Zbirka personalnih dosjea, novopreuzeti fond Doma za ljudska prava BiH u kojem je 40.000 dosjea, zatim mikrofilmovi iz raznih arhiva, kopije iz bečkih arhiva, dokumentacija Komisije za utvrđivanje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata, arhiv koji se odnosi na Višu sudačko-šerijatsku školu u BiH, građa iz perioda Kraljevske banske uprave Drinske Banovine i NDH…

U zbirci je bilo desetak orijentalnih rukopisa, izuzetne vrijednosti, nekoliko fermana, berata, buruldija, izuzetne vrijednosti, kaligrafskih dijela…

Fondovi koje je plamen poštedio su natopljeni vodom, tako da će prave razmjere ove tragedije biti poznate tek za koji dan.

Neshvatljivo je, da u XXI stoljeću postoje takve destruktivne snage koje su spremne uništiti nešto što predstavlja temelj društva i države, njenu kulturno-historijsku osnovu, koja je važan dio ukupne svjetske kulturne baštine.

Historijski arhiv Sarajevo stavlja na raspolaganje kolegama iz Arhiva Bosne i Hercegovine svoje ljudske, stručne, tehničke i smještajne kapacitete kako bi pomogli u saniranju nastale katastrofalne štete i normalizaciji rada najznačajnije arhivske institucije u Bosni i Hercegovini.

(mr sc. Sejdalija Gušić, v.d. direktor)

U četvrtak, 23. I 2014. godine je Historijski arhiv Sarajevo posjetio ambasador Republike Austrije nj. e. Martin Pammer. Ambasador Pammer se interesirao za zbirke i fondove našega arhiva, čiji dio su mu prezentirali v.d. direktora HAS-a mr Sejdalija Gušić i v.d. predsjednik Upravnog odbora HAS-a dr Senija Milišić.

Ambasador Pammer je bio osobito impresioniran izdanjem “Sarajevskog adresara” iz 1914. godine, u kojem se, kako kaže, “može prepoznati etnička i konfesionalna struktura Sarajeva toga vremena”.

Odlukom Vlade Kantona Sarajevo i Upravnog Odbora Historijskog arhiva Sarajevo, na funkciju v.d. direktora Historijskog arhiva Sarajevo od 19. decembra 2013. godine imenovan je arhivski savjetnik, mr Sejdalija Gušić.

Dana 17. januara navršava se 101 godina kako je otvoreno Vakufsko (muslimansko) Gajretovo sirotište a kasnije “Đački dom” na Vrbanjuši, odnosno u Čadordžinoj ulici. Kako navodi “Sarajevski list” od 17. 1. 1913. godine „Zgrada je po najmodernijem načinu sagrađena, te odgovara potpuno svojoj svrsi“. Danas je to depo-prostor JU Historijski arhiv Sarajevo u kome se čuva arhivska građa i dokumentacija različite provenijencije iz više historijskih epoha ovog grada i države. Na neki način „sirotište“ za neprocjenjivo vrijednu arhivsku građu, našu pisanu kulturno-historijsku baštinu.

U tekstu pod naslovom „Muslimansko sirotište“, štampan 1913. godine od Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, navodi se kako je 4. januara 1912. godine na sjednici XI. vakufskog sabora zaključeno da se osnuje islamsko sirotište te u tu svrhu daju potrebna sredstva.

Ovu ideju podržala je i Zemaljska vlada te pomogla Vakufskoj upravi u BiH. Nacrte za ovu zgradu sastavio je vakufski inžinjer Ivan (Johan) Dworžak (član Zemaljske građevinske direkcije / Landes Baudirektion) a gradnja je povjerena građevinskoj tvrtki Saliha Ćeme. Radovi na objektu započeti su u proljeće a okončani krajem oktobra / listopada 1912. godine. Kako navodi Sarajevski list otvaranju ovog lijepog građevinskog zdanja prisustvovali su Oskar Potiorek, poglavar Zemaljske vlade te gradonačelnik i „cijelo činovništvo grada Sarajeva…“. Vakufski direktor Šerif ef. Arnautović i poglavar Potiorek su se tom prilikom obratili prisutnima i otvorili zgradu.

Ovaj objekat je smatran za „bez sumnje jedan od najvećih i najpotrebnijih vakufskih institucija u Sarajevu i Bosni i Hercegovini“ kako se ističe u jednom tekstu Novog Behara iz 1928. godine. Pojedini tekstovi navode da je u krugu ove zgrade bila bašta / vrt, u gradu među najuređenijim i najljepšim.

Danas je ovaj objekat je kroz Separat za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za Regulacioni plan “Logavina” rađenog od strane Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo valoriziran kao “…objekat materijalne i nematerijalne baštine tj. arhitektonske, ambijentalne i dokumentarno-historijske vrijednosti. Mjere zaštite koje se predviđaju za ovaj objekat podrazumijevaju radove tekućeg održavanja, restauracije, rekonstrukcije i revitalizacije.”

“Život je u samom zavodu čas jednostavan, čas bujan i šarolik, ali uvijek skladan i uredan. Sad je u ovoj velikoj gragjevini grobna tišina, sad najednom zabruje mnogi sitni glasovi, očuje se tutnjava i galama kad ospu mališani kao pčele iz košnice iz jedne dvorane u drugu, iz mekteba u zabavište, iz zabavišta na ručak, večeru, sad na namaz, sad opet u zabavu; najednom se sve sjati kao u kakvu radionicu, sad se čiste odijela, sad je sprema za počinak i – za čas opet vlada grobna tišina, sve je u duboku snu, slatku, bezbrižnu, kakav čovjek samo u ovo nevino mladenačko doba uživa.

U spavaonicama je nijema tišina a samo pri maloj električnoj lampi vidiš, da tu ima živih stvorova, koji se na čistim posteljama u slatku snu odmaraju od bujna im dnevnog života. U neko doba vrata se otvaraju, ulai pazitelj tiho i mirno, prikučuje se svakoj postelji, pa poput brižne majke na jednog navlači pokrivač, što je spao sa njega, drugog prenamješta, jer se ružno okrenuo u snu, trećeg diže s poda, bio je siromah posve na pod spao. U stanovito doba u jutro opet sve oživi, ustaje se čilo i veselo, laća se abdesta, namaza, nauke, posala i zabava, što je već čemu red i propis.”

A u ovakvoj zadruzi i treba da ima nekog reda, jer je ova družina baš za to ovdje, da se redu priučava. U jutro se ustaje za rana, prvo je odijevanje, pa abdes i namaz, za tim je u 8 sati doručak, od 8 do 8 1/2 sprema se za nauku, u mekteb i školu, u 8 1/2 sati jedna grupa odlazi u mekteb izvan sirotišta, druga ide u školu, takogjer vani, a treća, najmanji idu u dvoranu odregjenu za mekteb. Nauka traje do 11 sati, od 11 do 12 dolazak s nauke i odmor. Od 1-3 sata opet nauka u mektebi-ibtidaijji, i školi i u sirotištu. Od 5 do 5 1/2 odmor, od 5 1/2 do 6 1/2 korepeticija, učenje ponavljanje. Od 6 1/2 do 7 večera, od 7 do 8 odmor, zabava, od 8 do 8 1/2 namaz i čišćenje odijela a u 8 1/2 lijeganje. Od 82 dječaka u sirotištu 17 ih ide u mektebi-ibtidaijju izvan sirotišta, 33 ide u školu a 30 uči u sirotištu I. razred ibtidaijje. Dva, godinama najstarija, idu na zanat.

Sva su djeca u sirotištu jednako odjevena, kaputić i pantolice. Za izlazak navan imaju i deblje kaputiće, kabanice i duboke cipele, a za boravak unutra plitke cipelice. Osim toga rubenine koliko je potrebno, peškire, rupce, a postelje su im lijepi i čisti gvozdeni kreveti, slamnjače s čistim čaršafima i dobrim pokrivačima.

Hrana je udešena po zdravstvenim propisima: čisto je sve, taze, krepko i hranjivo. Za doručak je hljeb od 10 dkg i pržena čorba (petkom mlijeko), za ručak hljeb od 16 dkg, meso 10 dkg sa grahom, krompirom, pirinčem i. t. d. za večeru hljeb od 14 dkg i meso kao ručku, i hošaf.

Svim kolegama, prijateljima Arhiva i poslovnim partnerima kolektiv HAS-a želi sretnu novu 2014. godinu!

Dva dokumentarna filma TVSA iz serijala “Tarih” autorice i urednice Selme Tahirović posvećena su temama vezanim za Historijski arhiv Sarajevo. Prvi film je posvećen isključivo sarajevskom arhivu i arhivskoj službi, dok drugi govori o poznatoj Lauri Papo Bohoreti.

Zahvaljujemo se TVSA i autorici Selmi Tahirović na interesu za naš arhiv i arhivsku građu, te na ustupanju video-materijala.

U prostoru Muzeja Sarajeva u Brusa Bezistanu je jučer, 12. 12. 2013. godine, prigodnom izložbom i potpisivanjem Deklaracije o saradnji obilježen Dan arhivā i arhivske službe BiH.

Gostujuća izložba “Gradovi i trgovišta na hrvatsko-štajerskoj granici” rezultat je dosadašnje saradnje Historijskog arhiva Sarajevo sa šest arhivskih institucija iz Slovenije i Hrvatske (Celje, Ptuj, Maribor, Zagreb, Varaždin, Međimurje).

Izložbu je svečano otvorio ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Ivica Šarić, a prisutnima su se obratili i direktor Historijskog arhiva Sarajevo Haris Zaimović, ravnatelj hrvatskog Državnog arhiva za Međimurje Jurica Cesar, predsjednik Arhivističkog udruženja BiH dr Izet Šabotić, dožupanica županije Međimurske Sandra Herman te veleposlanik Republike Slovenije u BiH nj. e. mr Iztok Grmek.

Svečanom otvaranju izložbe prisustvovali su i zamjenica veleposlanika Republike Hrvatske u BiH Nives Tiganj, te predstavnici arhiva iz gradova Maribora, Celja, Zagreba, Međimurja, Varaždina, Vukovara, Pančeva, Brčkog, Banjaluke, Tuzle, Širokog Brijega, Mostara, Travnika i Sarajeva, kao i predstavnici Arhiva BiH.

Potpisivanjem Deklaracije o saradnji između Historijskog arhiva Sarajeva i Državnog arhiva za Međimurje bit će pospješena dosadašnja saradnja, te će biti pokrenuta realizacija zajedničkih projekata ove dvije arhivske institucije, kao i razmjena informacija, podataka, izložbi i drugog arhivskog gradiva. Deklaraciju o saradnji su potpisali ravnatelj Državnog arhiva za Međimurje Jurica Cesar i direktor Historijskog arhiva Sarajevo Haris Zaimović.

Gradovi, trgovišta i mjesta koja su tema izložbe, također su predstavljena i specifičnim brendovima i priozvodima tih sredina, kao što su hrana, vino, ručni radovi i sl.

ДРУШТВО АРХИВСКИХ РАДНИКА
Конференција

Број: 34/79
Теслић, 15. 6. 1979. године

На основу члана 24. Статута Друштва архивских радника Босне и Херцеговине, а на иницијативу појединих архивā из СРБиХ о проглашењу дана архивā у Босни и Херцеговини, на изборној Конференцији Друштва архивских радника БиХ одржаној у Теслићу 15. јуна 1979. године, донесена је

О Д Л У К А
о проглашењу дана архивā у Босни и Херцеговини

1.

Проглашава се 12. децембар даном архивā у Социјалистичкој Републици Босни и Херцеговини.

2.

Обиљежавање овога значајног датума наше културне историје када је 12. децембра 1947. године основан Архив Босне и Херцеговине, имаће прије свега радни карактер. Друштво архивских радника и архиви организоваће тај дан тако да се јавности истакну резултати које је архивска служба у Босни и Херцеговини постигла у протеклој години. Путем средстава јавног информисања, пригодним публикацијама, изложбама, предавањима, организованим посјетама пионира и омладине архивима и на друге начине приказаће се јавности културне вриједности које архиви чувају и упознати са суштином и друштвеним значајем архивске дјелатности.

3.

Предсједништво Друштва архивских радника БиХ за архивску службу у цјелини, а сваки архив посебно, сачиниће, најдаље до 1. септембра сваке године, програм обиљеђавања дана архивā.

4.

Ова одлука ступа на снагу даном њеног усвајања.

ПРЕДСЈЕДАВАЈУЋИ ПРЕДСЈЕДНИШТВА

Бабић Владимир, с.р.

(Glasnik arhiva i arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, br. 18/19, 1978-79)

Arhivska služba Bosne i Hercegovine 12. decembra obilježava 66 godina svog postojanja. Ovo je datum osnivanja Arhiva NR Bosne i Hercegovine (danas Arhiv BiH), a nepunih pola godine poslije formiran je i Arhiv Grada Sarajeva (danas Historijski arhiv Sarajevo). To je bio kamen temeljac za organiziranje arhivske službe i profesionalne arhivske djelatnosti u Bosni i Hercegovini.

Zašto je ovaj datum toliko bitan, društvu u cjelini?Činjenica da se arhivska građa koja se odnosi na cjelokupnu prošlost Bosne i Hercegovine i rad svih njenih institucija više ne čuva samo u arhivima Turske, Austrije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Engleske, Francuske, SAD-a, Njemačke, Rusije i Vatikana, govori o važnoj ideji i odluci da BiH sama skrbi i čuva svoje pisano kulturno-historijsko naslijeđe.

Prije 66 godina bilo je vrijeme sazrijevanja i stasavanja – tada je preuzeta odgovornost za očuvanje bosanskohercegovačke pisane baštine. Stvaranjem arhivske službe Bosne i Hercegovine naša pisana baština ostaje u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Travniku, Bihaću i Tuzli da svjedoči o našoj prošlosti, odnosno o nama samima. To je vrijeme sazrijevanja ideje bosanskohercegovače državotvornosti i državnosti. To je odluka da se u Bosni i Hercegovini čuva ono što pripada državi i svim njenim građanima.

Živimo u vremenu u kojem je izražena potreba za snažnijim razvojem društvene svijesti o kulturi, njenom značaju za društvo i nas same, za poticanjem naprednijih inicijativa u institucionalnoj i vaninstitucionalnoj sferi kulture, te saradnjom i partnerstvom unutar različitih sektora kulture i društva uopće. Zato je svrsishodno pružati što veći poticaj očuvanju i vrednovanju kulturnog i prirodnog naslijeđa. Također, važno je i postojanje stabilnih, savremenih i kreativnih baštinskih ustanova. Baštinske ustanove/institucije i djelatnosti, između ostalog, značajno učestvuju u procesima socijalizacije i razvijanja identiteta pojedinca i društva.

No, nalazimo se u vremenu u kojem je institucionalni nukleus naše nauke, obrazovanja i kulture – Zemaljski muzej BiH – prestao sa radom. Sudbina Zemaljskog muzeja kao tamni oblak nadvila se nad cjelokupnom institucionalnom kulturom u Bosni i Hercegovini. Suočeni smo, zapravo, s najvećim izazovom: borbom protiv ravnodušnosti i mirenja sa takvim stanjem. No, da li smo u toj borbi već poraženi?

Zapitajmo se zbog čega jedno društvo, zajednica i pojedinac imaju potrebu sjećati se i pamtiti vremena i događaje iz prošlosti. To je ona ista potreba koju čovjek, društvo i zajednica imaju kako bi sigurno hodili kroz sadašnjost i budućnost. Upravo su baštinske institucije i baštinske djelatnosti one koje isijavaju svjetlost na tom putu, a ta svjetlost jeste naše kolektivno i individualno pamćenje.

Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini arhivske, muzejske, bibliotečke i srodne baštinske i informacijske ustanove moraju neprestano braniti i obrazlagati razloge zbog kojih su one uopće potrebne društvu i državi. Jedno od najbitnijih načela baštinskih djelatnosti, a time i arhivske, jeste načelo očuvanja kulturne baštine, ali i načelo društvene svrsishodnosti i univerzalnosti informacijsko-baštinskih djelatnosti.

Baštinske ustanove u našoj zemlji nalaze se u izuzetno složenom i specifičnom tranzicijskom procesu koji je neizvjestan iz najmanje dva razloga: prvi je, najblaže rečeno, gubitak želje, odgovornost i sluha za potporu i učešće relevantnih državnih institucija u razvoju i očuvanju baštinskog sektora, a drugi jeste rapidno zaostajanje u materijalnom, tehnološkom, informacijskom i intelektualnom aspektu bosanskohercegovačkih baštinskih ustanova za onima u regiji i Evropi.

Ovaj datum je dobra prilika da se naglasi da je baštinskim institucijama u Bosni i Hercegovini potrebna hitna podrška – prije svega razumijevanje za značaj i potrebe baštinsko-informacijskog sektora – arhiva, biblioteka, muzeja, zavodā za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa i drugih srodnih ustanova.

Neophodno je ići ukorak sa susjedima i Evropom kada je u pitanju informatizacija baštinskog sektora i sve ono što ona podrazumijeva: softverska rješenja, mikrofilmovanje, digitalizacija, e-arhivi, e-biblioteke, e-muzeji, online katalogizacija, dostupnost, zaštita, edukacija, saradnja te praćenje međunarodnih standarda i trendova.

To je diskurs koji struci treba nametnuti baštinska akademska zajednica po pitanju inicijative, projekata i strategija koje se tiču kulturnog, odnosno baštinskog sektora.

Izuzetno je važno tražiti pozitivne primjere u Bosni i Hercegovini, te iste promovirati. Potrebno je mijenjati imidž arhivske djelatnosti u Bosni i Hercegovini, a ovaj proces mora krenuti od ovdašnjih arhiva, odnosno od praksi njihovih djelatnika.

Također, odgovornost djelatnika u kulturno-baštinskim ustanovama prema svom poslu, ustanovi i struci te prema profesionalnoj inicijativi i komunikaciji pitanje je od ključnog značaja. Kvalitetan odnos arhivista i drugih stručnjaka prema ovoj baštinskoj djelatnosti je nešto što valja stalno preispitivati i nadograđivati.Upravo iz tih razloga potrebno je odgovoriti izazovu, pokazati energičnost te crpiti znanja i pozitivna iskustva drugih.

Moramo preuzeti odgovornost i pokazati da smo sposobni za ponovno stasavanje i sazrijevanje, baš kao što su tu odgovornost preuzeli i pokazali naši prethodnici prije 66 godina.

Historijski arhiv Sarajevo
direktor Haris Zaimović

U kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine među važne datume pripada i 12. decembar 1947. godine kada je proglašena Uredba o Državnom arhivu Narodne Republike Bosne i Hercegovine i kada je započela organizirana zaštita arhivske građe u Bosni i Hercegovini.

Jasno je da je relativno slaba sačuvanost arhivske građe kao nezaobilaznog historijskog izvora i neprocjenjive kulturne baštine posljedica upravo kasnog osnivanja arhivskih ustanova i uspostave arhivske službe.

Ugledna kanadska arhivistica Barbara Craig izrekla je istinu da “ukoliko nemate ništa na što možete pogledati unatrag s ponosom, nemate ništa u šta bi ste gledali unaprijed s nadom”.

U UNESCO-ovoj deklaraciji iz 1966. Godine stoji: “Svaka kultura ima dostojanstvo i vrijednost koji se moraju poštovati i sačuvati. Svaki narod ima pravo i dužnost da razvija vlastitu kulturu. U toj bogatoj raznovrsnosti i kroz uzajamne utjecaje one se očituju jedna u drugoj. Sve kulture svijeta čine dio naslijeđa koje pripada cijelom čovječanstvu”.

I danas je važno pozvati se na Preporuku Vijeća Evrope R(2000)13 da “razumijevanje novije evropske historije može pridonijeti sprečavanju sukoba”.

Arhivi u Bosni i Hercegovini su uprkos izazovima, iskušenjima i nedaćama učinili da kroz profesionalna dostignuća dobiju pečat zrelosti i izrastu u ugledne institucije kulturnog i znanstvenog života u Bosni i Hercegovini.

Nije nimalo lako dati odgovor na pitanje šta nije dobro u našoj arhivskoj službi, a “biti arhivist, znači nositi zvanje u društvu nepoznato, često nezahvalno, nepriznato i pocijenjeno”, kako zapisa mladi kolega dr. Andrej Rodinis, stoga je potrebna neka vrsta obnove i svestranog angažovanja, kako bi arhivi postali ustanove vrijedne poštovanja.

I ovaj 12. decembar dočekujemo s nadom i radošću.

Direktor Arhiva BiH
Mr Šaban Zahirović