Sarajevo je dobilo svoje prvo gradsko zastupstvo i upravu, u vremenu provođenja upravne reforme Osmanskog carstva 1865. godine – medžlisi-idarei-beledije. Na čelu općine bio je reis (gradonačelnik), uz njega su još bila i četiri muslimanska te po jedan jevrejski, pravoslavni i katolički predstavnik – zastupnici građana. Pri općini je radio i jedan gradski inžinjer. Potpuniji organizacioni statut sarajevska općina dobila je pri samom kraju osmanske uprave 1877. godine općim zakonom o općinama. Taj je zakon, također, prevela i objavila austrougarska uprava.[1] Zakonom su bila propisana: organizacija općina, izbor i saziv općinskog zastupstva, dužnosti gradonačelnika, općinskog odbora i općinskih službenika, vođenje administracije, izvori općinskih prihoda itd.
Iako je formirana pri kraju osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, općina grada Sarajeva je tek pod austrougarskom upravom postala jedan od važnijih činilaca u razvitku grada. Za novu vlast bilo je važno da u zemaljskom glavnom gradu uspostave jedno predstavničko tijelo za uredovanje određenih upravnih poslova. Od uglednih predstavnika svih konfesija formirano je prvo općinsko zastupstvo kojeg su činili: gradonačelnik Mustajbeg Fadilpašić, zastupnici[2] Sunulah-ef. Sokolović, Ragib-ef. Čurčić, Vejsil-ef. Svrzo, Asim-ef. Ridžalić / Uzunić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Dimitrije M. Jeftanović, Petro T. Petrović, Makso Nikolić / Despić, Kosta Ćuković, Jovo R. Savić, Risto Đ. Besarović, fra Grga Martić, Franjo Baković, Anto Galešić, Marko Poljanić, Zeky Rafajlović, Salamon I. Salom, Javer Baruh, David Eskinazi i Daniel Moise Salom.
U 1879. godini kao zastupnici sjednicama prisustvuju i potpisuju se Jakov Trifkovići H. Ivo Livajić. Tokom ove godine na mjesto zastupnika fra Grge Martića došao je Anto Grbić, a nedugo zatim na njegovo mjesto fra Andrija Buzuk. Od novembra mjeseca 1879. godine na sjednicama zastupstva kao zastupnik prisustvuje i Esad-ef. Uzunić. U 1880. godini kao zastupnici sjednicama prisustvuju Muhamed-beg Čurčić, Ahmed-aga Kajmaković te hadži Mustafa Bakarević dok Antun Galešić i Marko Poljanić više ne prisustvuju istim. Godine 1881. kao gradski zastupnik sjednicama prisustvuje Aleksa Kezić.
Za prvog gradonačelnika izabran je Mustafa-beg Fadilpašić; na ovom položaju ostao je sve do svoje smrti 1892. godine, potvrđivan od strane zemaljskog poglavara svake godine. Iako je Provizornim statutom grada Sarajeva bilo predviđeno da će najstariji općinski zastupnik mijenjati gradonačelnika, onda kad je on spriječen da prisustvuje sjednicama, što je jednom prilikom radio Salomon I. Salom, 1880. godine imenovan je dogradonačelnik Đorđe Rajković, koji je na ovom mjestu ostao u sazivu prvog zastupstva do 1884. godine.
Vojni i civilni upravitelj je u decembru 1878. godine iz reda zastupnika imenovao gradske vijećnike (iz svake konfesije po jednog). Tu funkciju su u samom početku obnašali Kosta Ćuković, Mehmed-beg Ljubušak, fra Grga Martić i Salomon I. Salom. Poslije pola godine fra Grgu Martića će na ovoj funkciji zamijeniti Anto Grbić, a njega, pak, 1881. godine Aleksa Kezić. Zastupnika Kostu Ćukovića će u gradskom vijeću zamijeniti Makso Despić. Gradski vijećnici su dnevno odlazili u Gradsko poglavarstvo, radili na izvršavanju određenih predmeta, savjetovali se s gradonačelnikom i dogradonačelnikom te bili spona gradskog zastupstva s Gradskim poglavarstvom grada Sarajeva, kao i spona Poglavarstva sa svima onima koji su se ovom uredu obraćali.
Gradsko zastupstvo bilo je dužno da u javnom interesu pomaže zemaljsku upravu i da u svemu izvršava njena naređenja. Nakon zauzimanja grada Sarajeva i dok su u zemlji i dalje trajale vojne operacije, zastupstvo je završavalo razne poslove na normalizaciji gradskih prilika te odgovaralo na brojne zahtjeve i potrebe austrougarskih trupa u gradu. Kako se navodi u izvještaju gradskog zastupstva, objavljenom 15. septembra 1878. godine u Bosanskohercegovačkim novinama, akcije zastupstva bile su usmjerene na čišćenju ulica i hanova, postavljanju uličnih fenjera za rasvjetu, radove popravki gradskog vodovoda, drumova, ulica, mostova, oštećenih kuća, kao i na iznošenje smeća iz bolnica i kasarni te nalaženja mjesta za nova groblja itd. No, najveće aktivnosti usmjerene su za potrebe smještaja, ukonačavanja i snabdijevanja vojske u gradu. Uporedo s problemom smještaja vojske, zemaljsku i gradsku upravu pratili su i problemi smještaja sopstvenih činovnika te nalaženja lokacija i zgrada za njihove urede.
Obaveza zastupstva bila je i briga o prikupljanju desetine te s tim u vezi sastavljanje popisa sela i gazdinstava u sarajevskom okružju. Zastupstvo je angažirano i oko popisivanja svih gradskih ulica i trgova te numeriranja objekata, trgovina i kuća, odnosno nabavke tablica s imenima ulica i brojevima.
Mnoge aktivnosti zastupstvo je obavljalo kroz svoja povjerenstva (komisije) u koja su ulazili određeni broj gradskih zastupnika i činovnika Gradskog poglavarstva. Gradski su zastupnici, također, učestvovali u radu određenih povjerenstava koja su formirana od strane vladinog povjerenika ili Zemaljske vlade, kao i Mjesne te Generalne vojne komande u Sarajevu.
Zaključci Gradskog zastupstva postaju definitivni i valjani tek po dobijanju potpisa vladinog povjerenika. On je mogao raspustiti sjednicu općinskog zastupstva te mijenjati poslovnik i dnevni red i imao je pravo kontrole nad Gradskim poglavarstvom u vršenju upravnih poslova, rukovanja općinskom imovinom i ispitivanja općinskih računa. Pregledavao je, ovjeravao i potpisivao sve zapisnike sjednica općinskog zastupstva, pri čemu je bio ovlašten da obustavi izvršenje svakog zaključka za koji bi smatrao da je štetan po javne interese. Dobar primjer jeste dokument Gradskog poglavarstva iz 1881. godine, u kojem Vladin povjerenik intervenira te suspendira odluku gradskog zastupstva u vezi sa finansiranjem izgradnje jedne škole u Sarajevu (HAS, GP 6663/1881).[3] Vladin povjerenik učestvuje u rješavanju mnogih predmeta, upita, žalbi ili kao posrednik između općine i druge političke oblasti, fizičkog i pravnog lica. On je također i samostalno davao svoje prijedloge Zemaljskoj vladi za poduzimanje raznih mjera.
Općinsko zastupstvo nadziralo je i uredsko poslovanje Gradskog poglavarstva i općinskih zavoda. Gradonačelnik se obraćao zastupstvu s ciljem da se isto odredi po pitanju uputa u radu ureda poglavarstva. Također je dodjeljivalo titulu počasnog građanina zaslužnim visokim austrougarskim dužnosnicima koji su službeno boravili i djelovali u Sarajevu.
Tačno godinu dana poslije vojnog zauzimanja Sarajeva nova vlast suočila se s novim velikim nedaćama: Sarajevo je pretrpilo veliki požar. U predvečernjim satima 8. augusta 1879. godine izbio je požar u Latinluku (dio grada koji je obuvatao prostor od Gazi Husrev-begova bezistana i Latinske ćuprije do pred današnju Štrosmajerovu ulicu). S obzirom na to da su građevine mahom bile drvene te da je bila topla ljetna noć u kojoj je, po nesreći, puhao topli vjetar, požar se veoma brzo i lahko proširio te trajao do jutarnjih sati narednog dana. Kako navode razni izvještaji i dopisi pri Gradskom poglavarstvu grada Sarajeva i Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu, te su noći izgorjele 304 kuće, 434 dućana te preko 130 drugih objekata u 36 sarajevskih ulica. Među žiteljima Sarajeva, po izvještajima, na svu sreću nije bilo poginulih, ali je 407 porodica ostalo bez svojih domova i dućana i drugih poslovnih zgrada (HAS, GP, 3202 / 1879).[4] Bio je to jedan katastrofalan požar, poznat u narodu kao „Velika jangija“. Šteta je procjenjena na cca 20 miliona forinti, što je predstavljalo ogroman iznos za ono vrijeme, kad se uzme u obzir da je prvi civilni budžet Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine iz 1880. godine iznosio nešto manje od 7 miliona forinti, dok je vojni budžet iz 1879. godine iznosio oko 15 miliona forinti.[5]
Pred novu vlast postavio se istovremeno zadatak saniranja posljedica ovog požara, obnove grada, ali i izazov planiranja izgradnje jednog novog reprezentativnog zemaljskog glavnog grada. Obnova požarom stradalog grada smatrana je kao dobra prilika da se Sarajevo urbanistički približi gradovima u Monarhiji, te na taj način inkorporira unutar iste. Iako je veliki požar nanio značajnu štetu gradu i niz problema novoj upravi, problemi su se prevazilazili nizom mjera, uredbi i propisa koje je strogo nadzirala, donosila ili odobravala Zemaljska vlada. Sve te mjere su imale dugoročni plan obnove, kontrole i urbanističkog razvoja Sarajeva. Kroz zapisnike sjednica zastupstva vidno je koliko se poklanjala pažnja proširenju i regulaciji ulica, otvaranju novih četvrti, trgova i ulica te eksproprijaciji i odvajanju građevinskog zemljišta.
Nakon poplave koja je zadesila Sarajevo na kraju 1880. godine značajno pitanje postaje i regulacija rijeke Miljacke i njenih pritoka; zastupstvo je svakako i o tome raspravljalo. Do osnivanja Finansijskog ravnateljstva 1881. godine, Gradskom poglavarstvu grada Sarajeva od strane Vojnog zapovjedništva II armije povjerena je briga o preradi i prodaji duhana – koji je bio pod državnim monopolom. Poglavarstvo je, pak, brigu oko duhana povjeravalo gradskim vijećnicima.[6]
Provizornim statutom bilo je određeno da se općina finansira iz vlastitih prihoda, prema proračunu koji je donosilo gradsko zastupstvo. Za pokriće općinskih potreba Zemaljska vlada je putem naredbi ustupala općini pobiranje izvjesnih taksi / daća, kao što su kantarija, telarija, zebhija / mesarina, maltarina, uvoznina i unutrašnja potrošarina. Zastupstvo je prvih godina pobiranje određenih taksi davalo u zakup najboljem ponuđaču. Pri zastupstvu bila su formirana dražbena povjerenstva / komisije od članova zastupstva za donošenje prijedloga i odluke davanja određene takse u zakup.
Zastupstvo je bilo dužno donijeti i izglasati prijedlog proračuna za gradsku općinu. U tom procesu veliku ulogu u predlaganju i donošenju istog imao je vladin povjerenik. Proračun općine bila je jedna od najvažnijih tema zastupstva u kojem se crtao budući infrastrukturni urbanistički razvoj Sarajeva. Ali je jasno da prvo općinsko zastupstvo nije imalo nikakve samostalnosti. U mnogim važnim pitanjima na sjednicama zastupstva obavezno je sudjelovao i vladin povjerenik koji je itekako usmjeravao zaključke tih sjednica i svojim ih potpisom činio pravosnažnim. Zemaljska vlada je preko njega mogla da razriješi gradonačelnika i disciplinski kazni pojedine „neposlušne“ zastupnike ako ne vrše svoju dužnost u skladu sa propisima i naredbama Zemaljske vlade.
Provizorni statut zamijenjen je definitivnim 1884. godine reorganizacijom cjelokupne uprave u Bosni i Hercegovini. Ni provizornim ni definitivnim statutom nije se moglo govoriti o samoupravi u današnjem smislu riječi jer je općina do kraja austrougarske uprave bila u zavisnosti i pod nadzorom Zemaljske vlade i vladinog povjerenika. No, sama činjenica da je grad imao od samog početka austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini svoje predstavničko tijelo i egzekutivu, pozitivno je djelovalo na razvitak Sarajeva. Zemaljska vlada je stalno podsticala gradsko zastupstvo i vijeće na aktivnu urbanističku i komunalnu djelatnost pružajući im značajnu pomoć i smjernice.[7]
*Tekst preuzet iz našeg izdanja: Haris Zaimović, “Zapisnici sarajevskog gradskog zastupstva (1878-1881)”, Sarajevo 2018.
[1] Gemeindegesetz vom 27. Ramazan 1294–5. October 1877, Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen, 1880, str. 16–22.
[2] Lista prvih gradskih zastupnika s kratkim biografijama u Kreševljaković, H., Sarajevo 1878–1918, Arhiv grada Sarajeva, Sarajevo 1969, str. 107–110; Spisak gradskih zastupnika i vijećnika za svaku godinu posebno također u pisanoj ostavštini Koste Mandića: „Opštinska pretstavništva / Gradski zastupnici odnosno gradski vijećnici grada Sarajeva u vremenu 1878 god. do uključivo 1931. godine“, HAS, Zbirka Varia 92.
[3] Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grad Sarajeva za 1881. godinu“, edicija Inventari, Historijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2011.
[4]Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grad Sarajeva za 1879. godinu“, edicija Inventari, Historijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2008.
[5] Izvještaj o upravi za 1906. godinu, C. i kr. Ministarstvo financija, Zagreb, 1907.
[6] Kreševljaković, H., Sarajevo 1878–1918, Arhiv grada Sarajeva, Sarajevo, 1969, str. 13.
[7] Kruševac, T. „Sarajevo pod austrougarskom upravom 1878–1918“, Muzej grada Sarajeva, Sarajevo, 1960, str. 58.