Tag: historijski arhiv sarajevo

Uvod

Hamid Dizdar bio je svestrana ličnost, pa je takvo i djelo koje je ostavio iza sebe. A ono je impresivno, to je sigurno. Najviše je poznato i proučavano njegovo literarno i publicističko djelo. No, Hamid Dizdar nije bio samo književnik, on je bio i novinar i istaknuti kulturni radnik, sakupljač i propagator, kroz svoje pisanje, naše kulturne historije i tradicije. Potekao je iz poznate hercgovačke, stolačke porodice Dizdar koja je iznjedrila možda i najveće ime bosanskog pjesničkog naslijeđa, te onda nije čudno što je i Hamid Dizdar išao putem kojim je išao, ostavivši trajan pečat u našem kulturnom naslijeđu.

Kako smo i rekli, najviše je proučavano njegovo literarno djelo, dok je njegov rad u domenu kulturnog, odnosno arhivskog naslijeđa ostao u drugom planu. Zbog toga, ali i zbog činjenice da dolazimo iz institucije koja baštini direktne plodove njegovog pregalaštva, mi ćemo se u ovom radu bazirati na taj dio Dizdareve bogate karijere, dakle na njegov rad i ostavštinu u arhivskoj djelatnosti, kao upravnika tadašnjeg Arhiva grada Sarajeva, današnjeg Historijskog arhiva Sarajevo.

Početak djelovanja Historijskog arhiva Sarajevo

Arhiv grada Sarajeva osnovan je odlukom Narodnog odbora grada Sarajeva 3. maja 1948. godine.[1] I pored odluke o osnivanju, u početku to nije bila samostalna institucija u pravom smislu te riječi, nego je Arhiv djelovao u okvirima Gradskog narodnog odbora i njegovog Odjeljenja za kulturu i umjetnost. Prvi referent za arhivske poslove bio je Hazim Šabanović, a poslije njega Selim Ćatić. Funkciju prvog upravnika Arhiva obnašao je kratko Šukrija Kurtović.[2] Te prve godine djelovanja Arhiva bile su u velikoj mjeri ograničene prostornim i ljudskim kapacitetima, a od djelovanja najviše se radilo na pronalaženju, evidentiranju i prikupljanju arhivske građe koja je bila razbacana na raznim mjestima. Često su cjeline bile razdvojene, pa je pažnju trebalo posvetiti tome da se što prije prikupi makar ono najvažnije i sačuva od propadanja.

Arhiv grada Sarajeva osnovan je sa ciljem da “sakuplja, sređuje, čuva i omogućuje proučavanje arhivskog materijala koji se odnosi na život i razvitak kao i na političku, kulturnu i privrednu prošlost grada Sarajeva.”[3] Osim ovih osnovnih zadataka, uloga jednog arhiva sastoji se i u nadzoru i kontroli nad arhivskom građom u nastajanju kod svih institucija koje su u nadležnosti datog arhiva, pružanju informacija svim zainteresovanim istraživačima i korisnicima arhivske građe i izdavanju prijepisa o činjenicama koje su sadržane u toj građi. Također, zadatak arhiva je da arhivsku građu objavljuje i prezentuje putem svojih izdanja i izložbi, putem informisanja javnosti kroz medije, itd. Sve ove aktivnosti vremenom su se razvile u Arhivu grada Sarajeva, tako da danas Historijski arhiv Sarajevo uspješno obavlja sve poslove iz svoje djelatnosti, naravno, u okvirima objektivnih uslova kakvi postoje, a koji nisu najbolji u svim aspektima. Kada to kažemo, mislimo prije svega na prostorne i smještajne kapacitete koje Arhiv ima na raspolaganju, a onda i na kadrovski potencijal. Sa problemima ovakve vrste Arhiv je morao da se bori od svog osnivanja, a ta borba traje i danas, tim više što je Arhiv tokom posljednjih 70 godina rada i djelovanja prikupio dosta arhivske građe koja zahtijeva odgovarajući smještaj.

Može se reći da Arhiv počinje da djeluje kao ozbiljna, samostalna institucija dolaskom Hamida Dizdara na mjesto upravnika 1. januara 1951. godine. Hamid Dizdar je organizovao i uspješno vodio stručni rad Arhiva. Formirao je sve njegove značajnije zbirke, pogotovo one na orijentalnim jezicima, i biblioteku, te tako direktno doprinio da ova institucija bude prepoznatljiva po njima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire.

Svakako da pozicija najodgovornije osobe za rad jedne novoosnovane institucije i dugoročno usmjeri njen rad, pa je, tako, i Hamid Dizdar odmah uočio koji su glavni zadaci i problemi koje mlada arhivska ustanova mora da riješi, te je u skladu s tim radio na njihovom prevazilaženju. Važno je istaći da su njegova kompetentnost i nivo shvatanja važnosti onoga što je svrha i uloga Arhiva ovdje došli do izražaja, tim više što on nije bio školovani historičar, pravnik, a posebno ne arhivski profesionalac, jer arhivska profesija kao takva tek treba da se formira u tadašnjoj NR Bosni i Hercegovini. Ova oblast još uvijek nije bila ni zakonski adekvatno regulisana u Bosni i Hercegovini, nego se kao osnova uzimao zakon i propisi koji su postojali na saveznom nivou. Dizdar je već u tim početnim godinama pokazao da je dovoljno kompetentan za ulogu koja mu je dodijeljena, a o tome koliko je on sam volio to što je radio u Arhivu govori i činjenica da je na mjestu prvog čovjeka Arhiva grada Sarajeva ostao do svoje iznenadne smrti 1967. godine.

Najprije je postigao da se finansijsko poslovanje ustanove odvoji od Gradskog narodnog odbora (GNO), te uspio da dobije još nekoliko službenika za rad, kao i da se posveti sakupljanju, zaštiti i sređivanju arhivskog materijala. Stručni rad odmah je orijentisan u dva pravca, i to na pronalaženje i praktičnu zaštitu arhivskog materijala i izvan odjeljenja GNO-a, te na sređivanje najvažnijeg fonda – Vladinog povjerenika za glavni grad Sarajevo. Stanje arhivske i registraturne građe na području tadašnjeg sreza Sarajevo bilo je loše i trebalo je brzo djelovati na izmjeni takve situacije. Prikupljanje i evidentiranje građe teklo je kontinuirano. Značajan pomak učinjen je 1961. godine kada se provodi namjenska akcija evidentiranja svih imalaca arhivske i registraturne građe za koje je Arhiv tada bio nadležan. U Arhivu je tih godina intenziviran i rad Odsjeka za zaštitu arhivske građe.

U samom početku rada Arhiva formira se i njegova biblioteka, a sa dolaskom Hamida Dizdara dolazi do većeg priliva izdanja i, posebno, do razvoja biblioteke koja u narednih petnaestak godina prerasta u jednu zavidnu specijalizovanu biblioteku kakvu nemaju ni mnoge naučne institucije srodnog karaktera. Krajem druge decenije postojanja Arhiv je u svojoj biblioteci posjedovao hiljade naslova knjiga, časopisa, novina.

Radni vijek Hamida Dizdara u Arhivu grada Sarajeva

Na mjestu upravnika, a kasnije direktora Arhiva grada Sarajeva Hamid Dizdar je proveo punih šesnaest godina, dakle od 1951, pa sve do 1967. godine, do svoje smrti. Historijat djelovanja Hamida Dizdara kao prvog čovjeka Arhiva ujedno je i historijat razvoja ove institucije. Izuzetno važan period za razvoj Arhiva, kako smo ranije i naglasili, početak rada i razvoja je skoro uvijek povezan s brojnim poteškoćama, a tako je bilo i u ovom slučaju. Prvi veliki problem bio je nedostatak adekvatnog prostora za rad i smještaj arhivskog materijala. U prvih nekoliko godina Arhiv je djelovao u nekoliko prostorija koje su mu bile dodijeljene u zgradi Vijećnice, ali ubrzo su one postale nedovoljne za smještaj ukupne arhivske građe koja je pristizala u Arhiv. Stoga je i Hamid Dizdar odmah započeo rad na rješavanju tog problema, tako da je 1953. godine Arhiv dobio na zajedničko korištenje zajedno sa Muzejem grada Sarajeva zgradu bivše Šerijatske sudačke škole. Međutim, ubrzo je ovaj prostor pripao samo Muzeju, te je Arhiv morao da traži drugo rješenje.[4]

Dizdar je bio svjestan koliko su privremena rješenja i seljenja neprikladna za rad Arhiva, te je želio trajno rješiti to pitanje. Bio je svjestan važnosti trajnog rješavanja ovog pitanja u vidu izgradnje namjenskog objekta, te je s tim ciljem Narodnom odboru sreza Sarajevo uputio molbu da odobri lokaciju za izgradnju zgrade za Arhiv grada Sarajeva u Skenderija ulici.[5] Za zgradu Arhiva napravljen je projekat sa idejnom skicom, međutim, do realizacije ovog plana nikad nije došlo.[6] Ne samo za života Hamida Dizdara nego ni do dana današnjeg – ovo pitanje nikad nije adekvatno riješeno.

Drugi veliki problem s kojim se Dizdar borio u svome radu bio je nedostatak stručnog kadra. Kada je došao u Arhiv, Dizdar je zatekao svega četiri uposlena radnika, što je predstavljalo progres u odnosu na prve tri godine djelovanja kad je Arhiv radio sa svega dva ili tri čovjeka. Zato je još jedan od zadataka za Dizdara bilo obezbjeđivanje sredstava za upošljavanje novih ljudi, što je vrlo brzo i postigao, te je Arhiv dobio još nekoliko djelatnika. Oni su svakako bili neophodni da bi se rad mogao organizirati i obavljati efikasnije, jer je bilo dosta posla oko same organizacije rada u Arhivu, a i stalno se povećavao broj fondova koje je trebalo srediti i obraditi, ili iz njih izlučiti balast.

Od osnivanja Arhiva, u skladu sa ciljem radi kojeg je i osnovan, započet je rad na prikupljanju fondova kako bi se oni sačuvali od uništenja. Situacija je bila upravo kritična, i većina važne arhivske dokumentacije bila je u opasnosti od propadanja, čime bi nemjerljivo značajni dokumenti za historiju grada, ali i zemlje, bili zauvijek izgubljeni. Takva je situacija bila zbog neshvaćanja značaja koji taj materijal ima, ali i zbog haotičnog stanja kakvo je vladalo u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Zbog nemara, često i javnih organizacija, institucija ili preduzeća, velike količine građe već su bile nepovratno izgubljene.[7]

U prvim mjesecima nakon osnivanja Arhiv je prikupio važne arhivske fondove, a taj posao dodatno je intenziviran i nakon dolaska Hamida Dizdara na mjesto upravnika. U svome tekstu u kojem rekonstruira rad Arhiva u prvoj deceniji njegovog rada Dizdar navodi da Arhiv posjeduje ukupno 148 arhivskih fondova podijeljenih po oblastima na: arhive upravnih ustanova (17), arhive privrednih i trgovačkih preduzeća (35), arhive škola (33), arhive kulturno-prosvjetnih ustanova, društava i sl. (25), porodične i lične arhive (23). Arhiv je također tada bio u posjedu i nekih zbirki, od kojih je sigurno najvažnija bila Zbirka orijentalnih dokumenata i rukopisa, a tu su još i Zbirke otkupa i poklona, Zbirka plakata i letaka, Zbirka fotografija, Zbirka geografskih karata i planova. Sve ove zbirke sadržavale su vrijedan arhivski i historijski materijal, a posebno Zbirka orijentalnih rukopisa koja je sadržavala dokumente na arapskom, turskom, perzijskom, zatim štampana djela na ovim jezicima, a sve iz perioda od 16. do 19. stoljeća. Osim u fondovima, Arhiv se obogatio i brojnim novim bibliotečkim jedinicama.[8]

Priliv arhivske građe nastavio se i u narednim godinama, što je bilo vrlo dobro za Arhiv koji je na taj način mogao da zaštiti i stručno sredi i obradi sav historijski materijal, ali je, s druge strane, ovo stvaralo probleme u smislu smještaja tolike količine materijala, što je bila stalno prisutna, bolna tačka Arhiva grada Sarajeva. U uslovima kada nije imao svoj objekat, građa se čuvala u više priručnih smještaja po gradu, što je otežavalo rad na njenom sređivanju i popisivanju, kao i njeno korištenje u istraživačke svrhe. Drugi, stalno prisutni problem koji se nastavlja kroz godine jeste i nedostatak stručnog kadra u Arhivu. Sva građa nije bila jednostavna za obrađivanje, dosta je bilo građe na orijentalnim jezicima, a, osim toga, i na njemačkom, posebno građa iz oblasti upravnih i sudskih fondova, što je dodatno otežavalo rad sa tom građom. Potrebni su bili ljudi sa poznavanjem nekih od ovih jezika da bi se uspješno bavili sadržajem takve vrste dokumenata. No, Arhiv je i u tome uspijevao u izvjesnoj mjeri, te je mali, ali odabrani broj ljudi koji je radio u Arhivu bio osposobljen i za takvu vrstu poslova.

Arhiv grada Sarajeva tokom godina kada je Hamid Dizdar bio upravnik i direktor razvijao se i u organizacijskom smislu. Mali broj uposlenika u početku nije dozvoljavao veliki obim poslova, ali kako su pristizali novi, tako su se stvarale mogućnosti za bolju organizaciju u institucionalnom i kadrovskom smislu. Tako se šezdesetih godina u Arhivu već spominje Odsjek za sređivanje arhivske građe koji se bavio, kako mu i ime kaže, svim poslovima vezanim za sređivanje i obradu arhivskih fondova. U specifičnim uslovima u kojima je Arhiv djelovao u prvim godinama poslije osnivanja kada su u Arhiv pristizali fondovi koje je bilo potrebno prije svega sačuvati od propadanja, tako su se i ljudi koji su na njima radili prije svega bavili utvrđivanjem stanja u fondovima, njihovom količinom i popisivanjem cijelog materijala. Kasnije se rad Odsjeka unaprijedio u smislu da su morali, osim sređivanja i popisivanja, raditi i tzv. škartiranje građe, što je podrazumijevalo valorizaciju, odvajanje i eliminaciju, odnosno selekciju građe koja se može izlučiti iz fondova i tako ih osloboditi balasta, što je svakako bilo potrebno i zbog stalnog nedostatka smještajnog prostora za svu građu.

Osim toga, počeo je da djeluje i Odsjek za zaštitu arhivske građe i organizaciju službe koji se bavio popisom registratura iz nadležnosti Arhiva koja je obuhvaćala srezove Sarajevo i Goražde. Taj popis je Arhivu bio neophodan kako bi imao pravilnu evidenciju o ustanovama koje su u njegovom području kontrole i kako bi mogao raditi nadzor nad ovim ustanovama. Nadzor se vršio tako što su se sve institucije posjećivale i davala im se uputstva u smislu pravilne brige o registraturnom materijalu koji tamo nastaje, iz kojeg će se kasnije izdvajati arhivska građa i doći u Arhiv. Također, ovaj odsjek obavljao je sve potrebne procedure kada je trebalo preuzeti neku arhivsku građu u Arhiv. Radio je i na terenu, po ustanovama, preduzećima, školama itd. – pomažući im da naprave pravilne popise svoje građe, da izluče onu koju ne treba čuvati, a škartiranje se vršilo i u samom Arhivu.

Tu je bio i Odsjek za istoriju radničkog pokreta, osnovan sa ciljem obrade dokumentacije i arhivske građe koja se odnosila na historiju nastanka i djelovanja radničkog pokreta, historiju Komunističke partije Jugoslavije za teritoriju sreza Sarajevo, a sve sa ciljem sakupljanja dokumentacije koja svjedoči o ovim fenomenima, procesima nastanka i djelovanja, te daljeg izučavanja i pisanja o njima.

Kako mu i ime kaže, Odsjek za orijentalne dokumente i rukopise radio je sa arhivskom građom na orijentalnim jezicima: sređivanje, obrada, inventarisanje, otkup materijala orijentalne provenijencije kako bi se isti sačuvao i dalje koristio za istraživanja naše prošlosti.

Tu je bio i Sekretarijat Arhiva, koji možemo posmatrati kao poseban odsjek čiji su poslovi obuhvaćali vođenje administrativnog poslovanja ustanove, vođenje djelovodnika, obrada zahtjeva i molbi prispjelih u Arhiv, izdavanje arhivske građe na upotrebu i korištenje zainteresovanim strankama, organizaciju stručnih putovanja arhivskih radnika, vođenje ekonomata, kao i svih drugih poslova iz domena upravljanja radom Arhiva. Naravno, sav posao odvijao se pod rukovodstvom upravnika Hamida Dizdara koji je svakako bio odgovoran za cjelokupno djelovanje i rad Arhiva kao institucije.

Da upravnik Arhiva ne bi bio usamljen u izvršavanju poslova u Arhivu, a posebno kao pomoć u planiranju djelatnosti ustanove djelovao je Savjet Arhiva grada Sarajeva, i to već od 1952. godine kao privremeni, a poslije od 1957. godine kao stalni organ društvenog upravljanja.[9] Ovaj savjet održavao je redovne ili sjednice po potrebi na kojima je rješavao brojna pitanja iz okvira djelatnosti Arhiva: izrada statuta, pravila ustanove, kadrovske probleme, finansiranje, stručno osposobljavanje uposlenika, izdavačka djelatnost, planiranje rada, preuzimanja, škartiranja i sređivanja arhivskih fondova, pitanje smještaja i rješavanje pitanja objekta za Arhiv, kao i uopće ulogu Arhiva kao institucije u društvenoj zajednici. U Savjetu Arhiva grada Sarajeva djelovali su istaknuti javni i naučni radnici iz historije ovog grada, između ostalih prof. Hamdija Kreševljaković, Kosta Mandić, dr. Hamdija Kapidžić, historičar i profesor Filozofskog fakulteta, Todor Kruševac, naučni saradnik Ekonomskog instituta, Dušan Đurović, književnik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Ljubinko Popović, bibliotekar Narodne biblioteke, Branko Čulić, bibliotekar, dr. Hazim Šabanović, naučni saradnik Orijentalnog instituta, prof. Hamid Hadžibegović, naučni saradnik Orijentalnog instituta, prof. Ahmed Grebo, direktor Muzeja grada Sarajeva, Nedim Šarac, službenik Istorijskog odjeljenja CK SK BiH. U sastav Savjeta ulazio je i neko od radnika iz Arhiva, a neki od tih bili su Zora Žalica, Begajeta Grebo, Rašid Hajdarević i Ahmed Demirdžić.[10]

*  *  *

Osim na redovnim arhivskim poslovima, Dizdar se značajno angažovao i na arhivskoj kulturno-prosvjetnoj djelatnosti, i to prvenstveno na izdavačkim i izložbenim projektima. Izdavačka djelatnost je, inače, afirmisani dio arhivskih poslova i vrlo raznovrsno obuhvata objavljivanje arhivske građe, izdavanje naučno-informativnih sredstava, izradu samostalnih publikacija, izdavanje časopisa, objavljivanje stručnih arhivskih publikacija, a sve to u obliku naučno-stručnih projekata.

Tako je Arhiv 1960. godine, na desetogodišnjicu svoga postojanja, objavio Glas Arhiva grada Sarajeva,i to na Dizdarevu inicijativu. U realizaciji prvog broja “biltena za povremeno obavještavanje javnosti o radu i rezultatima Arhiva grada Sarajeva i propagandu arhivske službe”[11] pomogli su mu dr. Hamdija Kapidžić, Branko Čulić, Rašid Hajdarević i Ćamil Sijarić. Iz objektivnih razloga, ovo glasilo nije zaživjelo i ostao je samo taj prvi broj – kao sjećanje na jednu lijepu zamisao Hamida Dizdara. U namjeri da još više aktivira ovaj segment djelovanja Arhiva grada Sarajeva, Dizdar je podržao i koncept razvoja izdavačke djelatnosti Arhiva, prezentiran 1965. godine. Tada je izašla i pisana studija o ovom predmetu: Studijski projekat – O izdavačkoj djelatnosti Arhiva grada Sarajeva, I dio: turski period.[12] Ova studija je i napravljena iz želje da se izdavačka djelatnost razvije u Arhivu, tim više što je on kao institucija dovoljno kvalifikovan za to, jer “(…) po svome karakteru rada, znatnom arhivskom materijalu s kojim raspolaže (neovisno od toga što je za svoje područje centralni organ u pitanju arhivske građe) kao i obzirom na kadrove unutar ustanove i vanjske saradnike bio je prvenstveno obavezan da izdaje arhivsku građu kao i studije koje se tiču područja njegova djelovanja (današnji srez Sarajevo).”[13] Ova studija je zamišljena kao prva u nizu, jer je tretirala samo problematiku izdavanja građe iz “turskog perioda historije Sarajeva i njegove okoline.”[14] U godini smrti Hamida Dizdara izašle su još dvije publikacije u izdanju Arhiva grada Sarajeva, pripremane u vrijeme njegovog rukovođenja Arhivom: Hronologija radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta u Sarajevu i njegovoj okolini 1919-1945.priređivača Bože Dragutinovića, Tomislava Kraljačića i Bože Madžara, te Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918) autora Hamdije Kreševljakovića.[15]

Arhivske izložbe su jedan od najstarijih i najatraktivnijih oblika kulturno-prosvjetnog rada Arhiva. Prva u kojoj je Arhiv na čelu sa Hamidom Dizdarom učestvovao bila je izložba iz decembra 1951. godine organizovana u saradnji sa Pozorištem. Prva izložba koju je Arhiv grada Sarajeva samostalno organizovao bila je izložba pod nazivom Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije održana 16. decembra 1961. godine. Još jednu izložbu za vrijeme njegovog rukovođenja Arhivom Dizdar je organizovao u saradnji sa Muzejem grada Sarajeva, 1963. godine kada su prikazani dokumenti o pozorištu i Prvoj muškoj realnoj gimnaziji pod nazivom 50 godina pozorišta i Prve muške realne gimnazije. Povodom toga, Hamid Dizdar je istražio i napisao članak pod nazivom Projekat Radivoja Dinulovića za osnivanje Državnog pozorišta za Bosnu i Hercegovinu 1912. godine.[16]

Hamid Dizdar je prije svega bio pisac, te njegova karijera kao upravnika i direktora Arhiva grada Sarajeva nije mogla proteći bez spisateljskog angažmana. On je nastavio biti aktivan i na tom polju, a uz to je tada pisao i neke od svojih radova iz oblasti arhivske djelatnosti. Njegovi referati o radu Arhiva grada Sarajeva koje je objavljivao u Glasniku arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine šezdesetih godina 20. stoljeća pružaju nam odličan uvid u rad i djelovanje Arhiva tih godina, odnosno značajni su za praćenje razvoja Arhiva kao institucije.

I prije nego što je postao upravnik Arhiva, a naročito u doba rada i djelovanja u njemu, Hamid Dizdar bio je sklon historiji i historijskim temama. Ti njegovi radovi kreću se od malih, interesantnih novinskih crtica, koje oživljavaju zaboravljene teme i događaje iz prošlosti, pa sve do sasvim ozbiljnih naučno-historijskih radova pisanih vrlo često na temelju izvorne arhivske građe. Dosta se bavio istraživanjem historije pozorišta u našoj zemlji, a značajan je njegov doprinos u istraživanju i promicanju sevdalinke.[17]

Rad u Arhivu svakako je bio dodatna inspiracija, jer mu je bilo dostupno obilje primarne izvorne građe o različitim temama, tako da je Dizdar nalazio vremena i načina da se bavi građom i u spisateljske svrhe, a ne samo da je prikuplja u Arhivu za opće potrebe očuvanja i prezentiranja. Postoji, tako, u Arhivu i nekoliko dokumenata uz koje se direktno spominje Dizdarevo ime, jer ih je ili komentarisao, ili poklonio Arhivu, ili je u njima spomenut. Svi ovi dokumenti nalaze se u Zbirci varia koja se u Arhivu do 1969. godine zvala Zbirka poklona i otkupa, a sastoji se od dokumenata koji su otkupljivani, ili su poklanjani Arhivu, ili od onih koji su izdvojeni iz drugih fondova, jer tamo ne pripadaju po porijeklu ni sadržaju, a značajni su za historijska istraživanja.[18] U ovoj zbirci to su slijedeći dokumenti: Prepisi pisama Ivana Cankara upućena Štefki Lofflerovoj i Albini Lofflerovoj, kao i Lavoslavu Schwetneru, nastali u Ljubljani 1952. godine – Dizdar ih je prepisao; Spisak građana Sarajeva, Jevreja, ubijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, prema popisu koji je izvršila komisija za ratne zločine protiv Jevreja, sadrži 3500 imena, ali je spisak nepotpun – objašnjenje uz popis napisao Hamid Dizdar; knjiga dr. Paje Stanišića Likvidacija krize štampana u Beogradu 1933. godine. Dizdar je lično poklonio Arhivu grada Sarajeva, a na unutrašnjoj strani korice nalazi se njegova posveta u kojoj kaže: Ova knjiga, sa utisnutim žigom “Prodaja u korist nezaposlenih intelektualaca”, jedan je od dokaza kako se teško živjelo za vrijeme stare Jugoslavije. Ona je, ujedno, i optužba tih režima i političkog sistema uopšte, u kojem su mnogi intelektualci, nezaposleni skapavali od gladi. Zbog toga je poklanjam Arhivu grada Sarajeva. Sarajevo, 19.X.1960. Hamid Dizdar.; Plan redakcije za izradu Gajretovog kalendara iz 1937. godine sa vlastoručnom napomenom Hamida Dizdara u kojoj kaže kako je on urednik kalendara, i kako je to važno spomenuti, jer se nigdje ne može vidjeti na kalendaru; Dopisnica od 5.3.1943. godine Ahmeda Muradbegovića koju je uputio Muhamedu Hadžijahiću u kojoj preporučuje Hamida Dizdara za posao pisanja članka o povijesti pozorišta u Bosni i Hercegovini kao boljeg poznavaoca te teme; Pismo od 8.3.1943. godine od Hrvatskog muslimanskog izdavačkog zavoda u Zagrebu upućeno Hamidu Dizdaru u kojem ga mole da izradi članke za planiranu monografiju.[19]

Hamid Dizdar je deset godina stajao i na čelu Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, gdje je postavljen u januaru 1956. godine. Prije toga, nakon osnivanja Društva 1954. godine, na njegovoj osnivačkoj skupštini izabran je za potpredsjednika.[20] Dao je izuzetan doprinos na jačanju i afirmaciji ovog stručnog udruženja koje je tek bilo počelo praviti prve korake u ovoj oblasti kulturne djelatnosti u našoj državi. To su bile godine kada se osnivaju gradski arhivi u cijeloj Bosni i Hercegovini, a da bi se svi ovi arhivi uvezali i koordinirano djelovali – Društvo arhivskih radnika trebalo je da djeluje kao pokretač i usmjeravatelj stručnog rada radi unapređenja struke u cjelini. Tih godina formira se i Arhivski savjet NRBiH kao još jedan organ u mladoj arhivskoj djelatnosti u Bosni i Hercegovini koji je trebao da “proučava teoretska, metodološka i organizaciona pitanja” arhivske službe.[21] I prvi Zakon o arhivima na nivou tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine donosi se u vrijeme dok je Hamid Dizdar bio na čelu Društva – 23. marta 1962. godine[22], što je bio važan korak za bosanskohercegovačku arhivsku struku, jer je to bio prvi zakonski propis koji je regulisao cjelokupnu arhivsku djelatnost u Bosni i Hercegovini. Na osnovu ovog zakona mogli su se dalje donositi podzakonski akti kojima su se preciznije razrađivale obaveze arhiva i stvaraoca arhivske građe.[23] Činjenica da je bio na čelu jedne važne arhivske institucije u glavnom gradu, te također i na čelu glavnog strukovnog udruženja u odsudnim, važnim godinama kada se moderna arhivska djelatnost formira u Bosni i Hercegovini svakako daje dodatnu težinu ulozi Hamida Dizdara u tim procesima. Ta njegova uloga je, čini se, malo poznata i istaknuta, te se nadamo da će ovaj rad doprinijeti poboljšanju takve slike.

Predanost Hamida Dizdara kao čovjeka pisane riječi i vrijednog kulturnog pregaoca je neosporna i već istaknuta na više mjesta. Tome u prilog govori i činjenica o njemu kao strasnom bibliofilu koji je cijeli život knjige znalački odabirao i sakupljao, ostavivši iza sebe jednu od najvećih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Njegova predanost Arhivu grada Sarajeva, danas Historijskom arhivu Sarajevo, također je evidentna. Pripala mu je uloga da bude prvi čovjek Arhiva u presudnim godinama njegovog osnivanja i djelovanja – u okolnostima kakve nije mogao birati, ali on je tu ulogu znalački i iskreno odigrao, ulažući sebe i svoj profesionalni i ljudski angažman.

Hamid Dizdar umro je u Sarajevu 1967. godine, kada je bio na mjestu upravnika Arhiva. Njegovo ime zauvijek će ostati upisano u temeljima ove značajne institucije.

*Ovaj rad je pod naslovom Uloga Hamida Dizdara u arhivskoj djelatnosti autora Almire Alibašić-Fideler prvobitno objavljen u: Amir Brka (ur.), Djelo Hamida Dizdara: zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 9. 12. 2017. godine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018.

---

[1] http://www.arhivsa.ba/wordpress/?page_id=104 (8.2.2018. godine).

[2] Alibašić, A. Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara. Izdavač: Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2008, str. 21. (Dalje: Odabrani radovi Hamida Dizdara.).

[3] Odluka o osnivanju Arhiva grada Sarajeva (broj: 6491/48 od 3. maja 1948.), navedeno prema: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama. Izdavač: Istorijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2008. str. 12.

[4] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 25.

[5] Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama. Sarajevo, 2008. str. 72.

[6] Isto, str.73.

[7] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 21, 22.

[8] Isto, str. 25-30.

[9] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 34.

[10] Isto, str. 34 i 71.

[11] Glas arhiva grada Sarajeva, Sarajevo, 1960. (Biblioteka HAS-a).

[12] Sarajevo, 1965. (Biblioteka HAS-a).

[13] Studijski projekat – O izdavačkoj djelatnosti Arhiva grada Sarajeva, I dio: turski period. Sarajevo, 1965, str. 1.

[14] Isto, str. 2.

[15] Izdanja dostupna u biblioteci HAS-a.

[16] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 7.

[17] Dobar izbor njegovih radova iz ovog konteksta nalazi se u već spomenutoj knjizi: Alibašić, A. Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara, Sarajevo, 2008. Izdvojili bismo ovdje jedno izdanje koje je priredio u kontekstu svoga bavljenja istraživanjem sevdalinke: SEVDALINKE. Izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike. Sakupio, odabrao i uredio Hamid Dizdar. Državna krugovalna postaja. Sarajevo, 1944. godine, 237 strana.

[18] Nezirović, A. Analitički inventar Zbirke varia (1829-1963), Izdavač: JU Historijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2011 (Dalje: Zbirka varia), str. 5.

[19] Zbirka varia. Signature dokumenata (redoslijedom kako su navedeni u tekstu): ZV-235; ZV-340; ZV-358; ZV-460; ZV-496; ZV-497.

[20] Arhivist. Organ Saveza arhivskih radnika FNRJ, Beograd, 1954, sv. 2, str. 145-146.

[21] Rodinis, A. Arhivska služba Bosne i Hercegovine – Povijesni razvoj i perspektive. Magistarski rad: Andrej Rodinis. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2004, str. 42.

[22] Šehović, A. Čekić, Dž. Zbirka arhivskih propisa Bosne i Hercegovine 1947.-2007. Izdavači: Arhiv Bosne i Hercegovine i Istorijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2007, str. 63.

[23] Isto, str. 17.